U vremenu sve veće zbrke u europskim društvima i glavama donosimo jedan lijepi članak talijanskog književnika i novinara Marcella Venezianija o jaslicama, protivnicima jaslica – kako ih on naziva jaslicofobima, ljepoti zajedništva koje simboliziraju …

Na dan Bezgrešnog začeća blažene djevice Marije, u mojoj kući uređivali bismo jaslice. Sutradan bismo to radili u školi. To je škola De Amicis, poput škole poznatih jaslicofoba u Bergamu. Želio bih reći idiotima koji ukidaju jaslice kako bi se izbjeglo vrijeđanje nekršćana, što time gube i što oduzimaju djeci.

Jaslice su bile rođenje djeteta, obitelji, (...) zajednice.

Bile su toplina usred zime, bile su zvjezdano nebo u hladnom prosincu, bile su svjetlo u mraku noći. Jaslice su posvećivale obitelj, onu koja se sastoji od oca, majke i sina, slavile su kuću, iako podsjećaju na golu špilju. Jaslice su bile čaroban primjer sakralnih građevina, putem kolektivnog napora; djeca različitih klasa i različitih sposobnosti zajedno su gradili minijaturu svemira i čovječanstva, grad duša i tijela, poniznih i slavnih.

I u toj obitelji vidjeli bi svoju, iako se radilo o posebnoj obitelji, siromašnoj ali visoke klase, koja rađa na otvorenom, bez babice; u gradu koji se zvao grad kruha (Betlehem) vidjeli bi svoj; na licima pastira, trgovaca, hodočasnici bi vidjeli lica svojih poznanika. Jaslice su bile konkretan i nevjerojatan način predstavljanja saveza između neba i zemlje, između ljudi i životinja, između naroda i vladara, između istoka i zapada.

U jaslicama bi vidjeli po prvi put zajedno bijelce i crnce, čak su i Tri kralja poštovali integracije, jer je jedan od njih bio crnac, odražavajući savršeno odnos između starosjedilaca i doseljenika.

U jaslicama smo učili prepoznavati i voljeti prirodu, ljepotu planina napravljenih od prikrivenog papira za pakiranje, rijeke i jezera, pa čak i ako su bila od ogledala ukradenih ženskoj ispraznosti, od prave mahovine i lažnog snijega, a zatim stabla i palme, zvjezdano nebo i čudo zvijezde repatice smještene iznad špilje, često klimavo obješene. U jaslicama su dobivale dostojanstvo najskromnije životinje, počevši od magarca i vola, prvi živi radijatori grijači za Božanskog korisnika i njegovu svetu rodbinu.

Tu su zatim patke, ovce i guske, zanjihane u dinama anđeoske deve, pojavila bi se neka svinja, a janjad bi dobivala neku čovječnost na svom putu do kolibe. Jaslice su otvarale srca iščekivanju rođenja. To je bio primjer čudesnog povjerenja u budućnost, zajednica temeljena ne na interesu i izrabljivanju, nego na zajedničkoj ljubavi za Dijete koje se rađa, za vjeru koja ujedinjuje.

Koga bi trebao uvrijediti tako ugodan i bezopasan prikaz života, religije i zajednice? Jaslicama se mogu osjećati malo uvrijeđeni samo nasljednici Heroda, ili oni koji više od Djeteta Isusa vole pobačenog Isusa. S čim bi se trebali osjećati povrijeđeni muslimani, ako im je čak i mjesto jaslica vrlo poznato i ne postoji ništa, apsolutno ništa protiv njihove religije, jer je Božić događaj koji joj prethodi za nekoliko stoljeća?

A djeca ateisti ili jednostavno nevjernici, ili bolje rečeno djeca ateista i nevjernika, čime bi trebali biti uvrijeđeni, djetetom rođenim iz posvećene ljubavi, treperenjem anđela s gitarom? Možda će ih se više od anđela lebdećih na nebu dojmiti žica na kojoj vise, ali kako im mogu naštetiti jaslice?

U najgoru ruku to može za njih biti lijepa bajka, kao Djed Mraz i Noć vještica, čak i "priča." Ali za one koji vjeruju, jaslice su svete kao i čovjek, dom svetosti i duhovnosti koja se utjelovljuje, ljudi i krajolika, božanstvo koje uzima svijet u ruku i miluje ga.

Religija je također gruba, tvrda, zahtijeva žrtve, ona je mučeništvo i ugnjetavanje, ponekad je izlika za nasilje i dominaciju; ali ne u jaslicama, u jaslicama je blagi primjer skladne zajednice, domaćeg, čak glazbenog blaženstva.

A onda kada bi se ugasila okolna svjetla i ostala samo svjetla jaslica, a svatko bi držao svijeću i krenuo u malu, neurednu procesiju, u učionici ili kod kuće, očekujući rođenje Djeteta, zajednica se pretvarala u zajedništvo i osjećao si u toj sobi čaroliju nove prisutnosti. 

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Držite se podalje od ljudi koji žele omalovažiti vaše ambicije. Sitne duše to rade svo vrijeme, veliki ljudi ulijevaju vam osjećaj da i vi možete postati veliki.

Mark Twain