Markovina ne krije da ne podnosi Hrvatsku

Ovaj tekst preuzeli smo s jednog foruma i objavljujemo ga jer na izvrstan, slikovit način prikazuje čudno stanje medija u Hrvatskoj.

Pokazuje kako oni koji nikad nisu prežalili Jugoslaviju imaju vlast nad svim medijima, pa nam tako neprestano serviraju priče o "regionu", "ovim prostorima", "regiji", o bratstvu i jedinstvu, toleranciji u jugoslavenskoj diktaturi, o veličini i zaslugama hedonističkog diktatora Tita i slične ludorije, kao da je Jugoslavija i danas živa ili življa nego ikada.

Nikad nije bilo jasno zašto se oni toliko izmotavaju, smišljaju pojmove i rečenice da izgledaju koliko toliko logično, muče se, rade raznu verbalnu akrobatiku, maltretiraju i sebe i sve gledatelje, umjesto da dođu u studio, sjednu, odpuhnu i vele: slušaj voditelju, ono što bi ti mene pitao i o čemu bi ja srao, može se sažeti u jednoj prostoproširenoj rečenici koja glasi;

ja ne mogu prihvatit stvaranje hrvatske države i ona me neće nikad moći zadovoljit nikakvim demokratskim standardima o kojima inače serem nadugo i naširoko i za koje mi puca k...c, jer da mi ne puca, ne bih veličao sistem koji je polumrtve ljude zalijevao živim krečem i slagao u rudnike. Dakle puca mi neka stvar i za zločine, to kao drugo. Ako me već pitaš puca mi k...c i za demokratske standarde. Jer da nije tako ne bih veličao državu u kojoj se išlo u zatvor zbog verbalnog delikta. Nije u tome stvar. Mi kad pričamo o HV-eu i prebrojavamo im zločine, nas u principu nije briga ni za zločine, niti za išta slično, jer da nas je briga ne bi veličali sistem i radnje koje je opisao Simo Dubajić riječima: "ubijali smo dan i noć, bili smo pijani, bio sam pijan non stop, pio sam Bakarsku vodicu i k nama su dolazili partizani, posrćali, povraćali, pili i opet odlazili na ubijanje i klanje".

Mi želimo obilježiti i delegitimirati hrvatsku državu

Dakle drugovi i gospodo, jebe se nas u principu za zločine, jer svi zločini koje je napravio HV skupa sa HVO-om odradi jedna omanja partizanska desetina do marende i još dobije ukor zbog neučinkovitosti. To je bit. Stvar je u tome da mi preko nabrajanja tih zločina HV-a, a koji inače svi stanu u jedno prijepodne Sime Dubajića, želimo obilježiti i delegitimirati hrvatsku državu. I to je cijela poanta, cijela priča.

Lora. Pa zašto mi spominjemo Loru a ne spominjemo da su tzv "antifašisti" na kraju rata skoro totalno istrijebili sve folksdojčere u logorima. I tu su bili svi, od staraca do djece. Ubijalo se, izgladnjavalo, mučilo i na kraju ostatak protjeralo. Pa zar vi mislite da smo MI toliko glupi ili čak da mislimo da ste VI toliko glupi da tome pariramo s jednom Lorom?

Ne podnosimo brate tu hrvatsku državu

Mi ustvari ne znamo koliko ste VI glupi ali mi se nadamo da ste neizrecivo glupi i da sve ovo što nabrajamo možemo kamuflirati, a ustvari jedno je samo bitno. Ne podnosimo brate tu hrvatsku državu, pa sve da radi k'o singerica, k'o švicarski sat i da je uzor-država po svim parametrima, socijalnim, ljudskim, ekonomskim i kulturnim. Šta nas briga za to. Ne mogu ja, ne može Viktor, ne može Predrag, ne može Boris, ne može Miljenko, ne može Eugen i to je to.

I fino se ustat, dat voditelju ruku, s treskom zatvorit vrata studija, izderat se na fikus u hodniku nacionalne TV kuće, uzeti teški šinjel sa vješalice i izašavši iz zgrade odmah krenut lupat strojevi korak s pesnicom čvrsto uz čelo i usput odsječno i oštro povremeno bacati oštre poglede lijevo desno.

U redu, njemu je raspad Jugoslavije teško pao, iz mješovitog braka mu je otac, iz mješovitog braka je rođen i  on i ti ljudi su stvarno izgubili svoju domovinu Jugoslaviju s kojom su se mogli identificirati. Ne svi naravno. Jer bilo je žestokih nacionalista i iz nacionalno miješanih brakova kao što je bilo i žestokih anacionalnih tipova iz jednonacionalnih brakova, dakle nije jednoznačno, ali uzmimo da su oni neka potka, neki temelj te jugoslavenštine.

Hrvatska im ništa ne znači ili čak izaziva gađenje

Markovina ovdje na početku emisije kaže da su Jugoslaveni fikcija i da se oni u Savskoj bore protiv tih utvara, a sam za sebe u drugoj emisiji kaže da je Jugoslaven i da jedva čeka da Hrvatska izgubi, na jugoslavensku himnu se dizala cijela obitelj, Hrvatska im ništa ne znači ili čak izaziva gađenje.

Evo već 20 i nešto godina Jugoslaveni nas jebu s pričama o demokraciji, o autoritarizmu Franje Tuđmana k'o da je on naslijedio državu sa stoljetnom demokratskom praksom, a ne jednopartijsku državu bez prava glasa. Koga oni zajebaju, koga tucaju u zdrav mozak?

Apologeti diktatora koji je vladao 35 godina a da nikad nije ponudio narodu izbor, diktatoru kome se nosio falusoidni simbol kao nekom polubogu, diktatorčini koji je priređivao balove, žderanke i pijanke na dnevnoj bazi, hohštapleru koji je uživao u svim kapitalističkim oblicima hedonizma, a koji se, da apsurd bude veći, predstavljao vođom radnika koji su mu zijevajući praznim desnima izvikivali ime.

I spremni su i sposobni, oni apologeti ordinarnog diktatora, zamjerati nekome autoritarni način vladanja nad kojim se kao zgražaju.

Obožavatelji diktatora pričaju kako im se gadi autoritarni način vladanja

Ima li išta imbecilnije od toga. I u svakoj drugoj državi bi bili ismijani, izrugani i imali bi pristup medijima koliko trgovci alkoholom i svinjetinom imaju u reklamnom prostoru saudijskih ili iranskih medijskih kuća. Zašto? Pa zato jer se to jednostavno kosi za zdravim razumom. Ali u ovoj zemlji, uvrnutih standarda, gdje je sve naopako postavljeno, gdje obožavatelji diktatora pričaju kako im se gadi autoritarni način vladanja, sve je moguće, pa i da takvi već godinama oblikuju medijsku sliku i najpoželjniji su gosti. Ne samo gosti nego i urednici. Ne samo intervjuirani nego i oni koji intervjuiraju. Pa tako i nije čudo da nam taj Markovina svoje jugonostalgičarstvo i gađenje koje osjeća prema hrvatskoj državi prodaje kao neki civilizacijski doseg.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Jasno je kako se u slučaju homoseksualnih aktivista ne radi o nekim finim ljudima koji zastupaju toleranciju, već o radikalnim fundamentalistima koji su za ostvarenje svojih ciljeva spremni zanijekati građanima temeljna ljudska prava: slobodu govora, slobodu savjesti i slobodu vjere.

Varro Vooglaid