Na djelu je društveni inženjering za seksualizaciju bez ograda

Reći za neku tvrdnju: »Tako kaže znanost, o tome nemamo što raspravljati«, samo zato što iza nje stoji seksologija, jednostavno se ne može. Odnosno može se u sekularističkoj kvazireligiji u kojoj je »znanost« predmet slijepog obožavanja.

Kada se uzme u obzir da je seksologija značajnim dijelom financirana od potvrđenih društvenih inženjera u prvo doba, a potom od farmaceutske industrije danas, onda je potpuno jasno zašto se npr. spolno obrazovanje svodi na prezervativ i kontracepcijska sredstva.

Budući da se kao glavni argument nametanja sadašnjega sadržaja 4. modula zdravstvenoga odgoja uporno ističe kako je riječ o znanstvenoj materiji te da ona samim time navodno nije povezana sa svjetonazorom, za razgovor smo zamolili dr. sc. Vidu Vukoju, znanstvenu suradnicu na Staroslavenskome institutu u Zagrebu. Jedno od središnjih mjesta njezina istraživanja srednjovjekovne i suvremene jezične prakse zauzima upravo način na koji se svjetonazor zrcali u jeziku, posebice izricanju osjećaja i kreposti. Budući da pri tome nužno obuhvaća i odnos svjetonazora i znanosti u srednjovjekovnom i suvremenom zapadnjačkom društvu, zamolili smo je da pomogne razjasniti što to znači kada se kaže da je sadašnji prijedlog sadržaja 4. modula zdravstvenoga odgoja znanstven, i kakav je odnos te znanstvenosti sa svjetonazorom.

Seksologija je »znanost« kao kvazireligija

Što su uopće značajke znanosti?

DR. VUKOJA
- Osvrnut ću se samo na dvije stvari, koje nisu jedine. Prvo, jedan od nužnih uvjeta da se neka istraživačka djelatnost može nazvati znanošću jest da ona za svoj predmet ima neku pojavu koja ima dovoljno razlikovnih obilježja da se može odvojiti od sebi sličnih ili srodnih pojava. Npr. znanost o listu stabla lipe nezamisliva je jer se list stabla lipe ne može relevantno istraživati neovisno o njezinu stablu.

S time u vezi, dobro je dotaknuti pravilo reprezentativnosti po kojemu pojedini dijelovi predmeta istraživanja znanstvenim radom trebaju biti »pokriveni« razmjerno stvarnoj važnosti tih dijelova za ukupnost predmeta istraživanja. To znači da se npr. zoolozi ne mogu baviti samo konjima a potpuno zanemariti sve sisavce, ili da jezikoslovci ne mogu istraživati samo engleski jezik a da svu silu jezika Afrike zanemare.

Drugo, osobe koje se odluče baviti znanstvenim istraživanjem trebaju njegovati tzv. znanstvenički habitus. To znači da se moraju ponašati »poput pravih znanstvenika«: u istraživanju moraju biti pošteni i ni o kome potpuno ovisni, ne smiju svjesno i namjerno skupljati podatke tako da oni nužno vode nevjerodostojnim rezultatima, jednom prikupljene i obrađene podatke moraju tumačiti tako da ih to tumačenje što vjernije zrcali, u čitavome svome djelovanju moraju biti ponizni i nastojati uzeti u obzir svaku kritiku pretpostavljajući da je dobronamjerna i potencijalno opravdana, u odnosu prema društvu trebaju tražiti njegovo dobro i osobito paziti da komu ne naškode itd. Čitav je tu niz uglavnom nepisanih, a dijelom i pisanih etičkih norma.

Kako onda, po Vašem sudu, seksologija stoji u pitanju određenja predmeta istraživanja?

DR. VUKOJA
- Već tu nailazimo na ozbiljan problem želimo li se odrediti prema znanstvenosti seksologije. Ta - tako kažu - znanost o ljudskoj seksualnosti proglašava da je predmet njezina istraživanja ljudska seksualnost. No, pojam je ljudske seksualnosti praktički nemoguće odrediti tako da bi se u akademskoj javnosti moglo postići opće slaganje. Ono što seksolozi rade jest znanost za jedne znanstvenike, a nije znanost za druge znanstvenike. Reći za neku tvrdnju: »Tako kaže znanost, o tome nemamo što raspravljati«, samo zato što iza nje stoji seksologija, jednostavno se ne može. Odnosno može se, ali je takva tvrdnja redovito zapravo izraz već odavno zastarjele sekularističke kvazireligije kojoj je etiketa »znanost« predmet slijepog obožavanja. Takav stav prema vlastitoj djelatnosti dobar dio znanstvenika nema jer ih vlastita istraživanja kao i istraživanja kolega uče da znanost kao ljudska djelatnost nikako nije nekim dekretom odvojena od pojma svjetonazora i još nekih koji ovdje nisu bitni.

Redukcionalistički svjetonazor

Konkretno, sa stajališta judeokršćanstva, ljudska seksualnost jednostavno nije samostalna pojava, nego je samo jedan među izrazima spolnosti, a spolnost je opet jedan od najbitnijih vidova ljudske osobe. I tu je što se tiče judeokršćanstva više-manje točka što se tiče seksologije kakvu ju trenutno poznajemo. No, u redukcionalističkome svjetonazoru ovakva je seksologija moguća. No, želimo li ući u redukcionalistički svjetonazor, prije toga moramo prekrižiti pojmove kao što su »Bog« ili »osoba«. Ima i drugih, ali ti su najvažniji.

Tu se otvara more tema za koje u ovoj prilici nemamo vremena, ali su zapravo ključne za razumijevanje biti problema u kojemu se danas kao društvo nalazimo, a prelama se i na pitanju 4. modula zdravstvenoga odgoja. Naime, kao društvo, pred prijelomnicom smo da učinimo još jedan i to tek naoko malen a zapravo golem korak prema zamjeni judeokršćanskoga svjetonazora redukcionalističkim. Neka bude jasno, mnoge smo korake već i učinili, i na razini čitavoga Zapada i u okviru naše domovine. Jer seksologija, kakva je danas, opstaje samo zato što mi više nismo dovoljno judeokršćansko društvo da bi jednostavno službeno bila proglašena pseudoznanošću. No, sa stajališta judeokršćanstva ona to jednostavno jest, dok sa stanovišta redukcionalističkoga svjetonazora ona može biti znanost. Ona dakle jest znanost, barem onoliko koliko i nije. Posljedica toga je da je sadržaj 4. modula zdravstvenoga odgoja zapravo pitanje judeokršćanskoga svjetonazora i znanosti, s jedne strane, te redukcionalističkoga svjetonazora i znanosti, s druge strane. Čitateljima ovdje preporučujem npr. knjigu Donalda de Marca i Benjamina Wikera »Arhitekti kulture zla« u kojoj na pristupačan način mogu upoznati neke od najvećih antisvetaca redukcionalizma i njihove ideje.

No, odmah moram dodati, iako to ovdje nije izravna tema razgovora, i bit ću pri tome posve jasna: U povijesti Zapada imali smo nekoliko provala, što duljih što kraćih, redukcionalističkoga svjetonazora koje su preplavile sav javni život jednoga ili više društava. Završilo je to u krvi Francuske revolucije, nacističke Njemačke i Sovjetskoga Saveza. Ni mi u Hrvatskoj nismo lišeni redukcionalizma u bolnoj epizodi NDH-a, a pogotovo ne u pogromima prvih nekoliko godina nakon II. svjetskoga rata kao i u godinama do 1990-ih. To je razlog zbog kojega se mnogi, čak na razini čistoga instinkta, boje EU-a dokle god ona otvoreno okreće glavu od pojma Boga. Iako to uglavnom ne znaju, oni se time opiru i sljedećem koraku istoga puta: naime, ne znam znate li, ali glasovi određenih i to uglednih zapadnjačkih filozofa i etičara upravo rastežu pojam osobe na velike čovjekolike majmune. Takvo znanstvenikovanje ima i svoj politički izraz: zahtjev da UN to pravo doista i prizna velikim čovjekolikim majmunima. I to su stvari s kojima se znanstvena zajednica suočava, ali što je još važnije - i čitavo zapadnjačko društvo. Naime, jednom kada se načelno pređe na redukcionalističku znanost, onda su takve stvari legitimne. Mi se na taj put možemo odlučiti, ako želimo. Kako ćemo dalje, u mnogome ovisi o nama. Istodobno, moram naglasiti da kada govorimo o svjetonazoru nikako ne govorimo o tzv. desnim i lijevim političkim opcijama. To je vrlo važno jasno reći.

Seksologija se bavi bolestima i LGTB temama

Spomenuli ste reprezentativnost kao kriterij u vrednovanju znanstvenosti?

DR. VUKOJA
- Budući da su kontroverze vezane za Alfreda Kinseya javnosti već do neke mjere poznate, osvrnut ću se na sliku suvremene seksologije u pogledu reprezentativne pokrivenosti različitih područja čovjekove seksualnosti, a kako je daju internetom svima dostupni podaci o rasponu znanstvenih časopisa iz područja seksologije. Na broj, pronašla sam ih 56, od čega 48 aktivnih, a odreda izlaze u SAD-u ili Europi. Zanimljiv je već pogled na naslove tih časopisa, u prvome redu ovih 48 aktivnih, jer daju uvid u to što seksologija drži vrijednim istraživanja u ljudskoj seksualnosti: 15-ak je časopisa posvećeno medicini spolnih bolesti (s naglaskom na AIDS-u), gotovo 10 ih se bavi tzv. LGTB temama. Ostalih 20-ak naslova ili su krajnje općeniti ili su posvećeni jednoj od širokoga spektra tema s po jednim ili nekoliko predstavnika, poput tzv. seksualne terapije (koju ovdje ne ubrajam u medicinu), odnosa seksualnosti i društva, kulture, kriminaliteta (npr. zlostavljanja djece), prava. (Usput, jedan je posvećen i odnosu teologije i seksualnosti.) Posve je jasno da je ovdje čovjekova spolnost praktički svedena na medicinski tretman genitalnih organa i seksualno ponašanje. Dapače, ne na kakvo god seksualno ponašanje, nego ono koje skraćeno nazivamo LGTB. Zašto naglašavam »ne kakvo god ponašanje«? Naime, u zbiru aktivnih 48 naslova samo je jednom spomenuta riječ »bračno« (engl. marital), što je u vrijeme osnivanja toga časopisa (1970-ih godina) nužno pretpostavljalo odnos muškarca i žene. Do 2000. godine još je jedan časopis nosio »bračno« u naslovu, no tada je ta riječ zamijenjena riječju »veza« (engl. relationship). Zanimljivo je i da se samo jednom spominje riječ »obitelj« (engl. family), ali opet ne bilo kakva obitelj, nego izrijekom tzv. LGTB obitelj. Da svedemo, od braka i obitelji, u seksologiji ovim pregledom dobivamo 1 spomen braka i 1 spomen obitelji, ali LGTB obitelji.

Pitanje je treba li tim podacima išta dodati. Naime, čini se kako se seksologija zapravo bavi medicinom spolnih bolesti i LGTB temama. Ostalo su mrvice, tek je tzv. seksualna terapija nešto veća mrva. Kao znanstvenica koja se bavi humanističkim istraživanjem, dakle temama kojima je čovjek u središtu, jednostavno nemam nikakva opravdanja, kada bih i htjela, prihvatiti da je čovjekova seksualnost svediva na to što čine tzv. seksolozi. Naime, tu pravila reprezentativnosti nema niti u tragovima, a ono je u znanosti iznimno važno da bi se neko istraživanje moglo zvati znanstvenim. Ne znam tko će osporiti da je većina osoba heteroseksualna, a na popisu naslova seksoloških časopisa, uz sav trud, nisam pronašla niti jedan, ponavljam, niti jedan naslov posvećen heteroseksualnoj seksualnosti ili heteroseksualnoj obitelji, i samo jedan spomen braka. U sve dužno poštovanje, diskriminacija seksologa prema heteroseksualnosti te heteroseksualnome braku i obitelji bila bi smiješna da nije - apsurdna. Tu svakako nije riječ o legitimnom habitusu znanosti. Štoviše, kada bi neka znanost mogla biti pravna osoba, onda bi se zbog preočito pristranoga tretmana ljudi s obzirom na seksualnu orijentaciju takvu seksologiju moglo jednostavno - tužiti za diskriminaciju.

Kinsey: između životinja i ljudi nema razlike

Možete li što reći o tome kakav je znanstvenički habitus svojstven seksologiji?

DR. VUKOJA
- Seksologija nažalost ima silno bolnu povijest grubih ogrešenja o način na koji bi se znanstvenici trebali ponašati u obavljanju svoje djelatnosti. Tu ćemo ipak morati početi od gosp. Kinseya, i to nakon što je prestao biti entomolog za što je akademski obrazovan do uspješnoga doktorata na temi osa šiškarica. Za istraživanje ljudske seksualnosti gosp. Kinsey nije imao baš nikakve valjane akademske osnove, no njemu to očito nije predstavljalo nikakvu zapreku. Naravno, moralo je to slijediti iz nekog tipa redukcionalističkoga mišljenja po kojemu između životinja i ljudi i nije vidio neku bitnu razliku, pa stekavši doktorat na osama, ne vidi nikakvu zapreku da modificiranim istraživačkim aparatom istražuje i ljude.

Tko s judeokršćanskoga stajališta samo malo pozornije čita najprije naslove, onda popise poglavlja, pa onda i sadržaj njegovih Sexual Behavior in the Human Male (1948) i Sexual Behavior in the Human Female (1953), koje su obje internetom lako dostupne, to lako može vidjeti. Što se tih svezaka tiče, u njima ima jednostavno previše kriminala za želudac znanosti, a o čemu je čitateljstvo već djelomično vjerojatno upoznato. K tome, načelo reprezentativnosti u izboru ispitanika kršilo se toliko da ga je jedan ugledni psiholog navodno usrdno i javno tražio da nešto s tim u vezi poduzme. Po Kinseyevim je podacima npr. ispalo da je 80-ak posto tadašnje muške američke populacije imalo doticaja s prostitutkama (a riječ je o 1940-ima). No, to je tek minoran primjer notorno nevjerodostojnih podataka i autor to nije mogao ne znati.

Čitava ta dva sveska temelje se na potpuno neznanstvenički postavljenome istraživanju u kojemu je prvo postavljen cilj: treba dokazati da su neheterogena i nebračna sva moguća seksualna ponašanja u ljudi toliko česta da se moraju srušiti sve ograde koje bi u društvu čuvale heteroseksualnost, a pogotovo brak sa svime što mu po naravi pripada, uključujući rađanje i odgoj djece. Tijekom povijesti seksologije povukla se ručna kočnica tek u vezi s navodnom dječjom seksualnosti koju je Kinsey jednostavno gnusno definirao, opisao i protumačio, te do neke mjere u području sodomije.

No, da je barem tu kraj! Protivno znanstveničkome habitusu, bez ikakvih provjera podataka, Kinsey praktički hrli ususret medijima ne bi li proglasio čitavome zapadnjačkom društvu da je ono zapravo puno svih mogućih pojava u području seksualnosti i da je vrijeme da se to u javnosti i vidi. On nije mogao ne znati da je zapadnjačko društvo sazdano tako da bilo komu s »dr. sc.« vjeruje. Tako je njegov »dr. sc.« iz područja entomologije iskorišten da bi zapravo nasapunao dasku za društveni inženjering u smjeru seksualizacije bez ograda (tzv. seksualna revolucija) po kojemu je mijenjano zakonodavstvo, na temelju koje je pornografija postala prisilni dio svačije svakidašnjice, zbog koje je broj spolno oboljelih osoba u rekordnom roku od svega dva desetljeća (1960-ih i 1970-ih) narastao do neslućenih granica. Broj neželjenih trudnoća i broj pobačenih rastao je geometrijskom progresijom. Sve to nije moglo biti izvedeno bez pečata »znanost« koji u javnosti guši svaki suprotstavljeni glas.

Sablazan: seksolozi znaju, ali ne priznaju lijek

No, da je tako djelovao samo Kinsey a da su njegovi nasljednici revidirali njegove rezultate, na neki se način ispričali društvu za golemu štetu koju su mu nanijeli, možda bi se nada u poštenje te discipline i mogla povratiti. No, svjedoci smo da se čitav taj slijed nazoviznanstvenika ne ograđuje jasno i nedvosmisleno od Kinseyeva djela i nasljeđa. I u tome je problem znanstveničkoga habitusa u seksologiji. Naprosto, nema spremnosti na otvoren i odgovoran odnos prema društvu u kojemu zapravo daleko više aktivistički nego znanstvenički djeluje. Ali, kada se uzme u obzir da je čitava ta disciplina značajnim dijelom financirana od potvrđenih društvenih inženjera u prvo doba, a potom od farmaceutske industrije danas, onda je potpuno jasno zašto se npr. spolno obrazovanje svodi na prezervativ i kontracepcijska sredstva. Osobno, o tomu tko seksologe danas financira nisam ni znala dok Aleksandar Štulhofer to sam nije rekao u jednom javnom istupu.

Danas, što se tiče samoga obrazovnoga modela koji seksolozi nude, možda je najveća sablazan da seksolozi znaju kako je pouzdan lijek protiv širenja spolnih bolesti i neželjene trudnoće jedino uzdržljivost življena iz ljubavi i zbog vjernosti. Također, znaju da u društvu ima duševno zdravih osoba, odraslih, visokoobrazovanih koji tako žive, no te osobe zapravo isključuju iz istraživanja koja su usmjerena na smanjenje učestalosti spolnih bolesti i neželjenih trudnoća. Sa znanstveničkoga stajališta, to je jednostavno sablazan, i bilo bi zanimljivo kako bi takav postupak objasnili medicinarima kojima je zadatak pronaći učinkovite lijekove za različite bolesti. A da ne govorimo da je to zapravo ponovno diskriminacija ljudi koji žive po svjetonazoru koji nije njihov.

Smjernice Vijeća Europe žele »novo društvo«

Zašto vlade u Hrvatskoj, jedna za drugom, onda ustraju da primijene metode iste te seksologije kao terapiju za probleme poput raširenosti spolnih bolesti i neželjenih trudnoća, a u čijemu su nastajanju seksolozi izravno sudjelovali?

DR. VUKOJA
- Prije svega, moram ponoviti da ovdje nije riječ o lijevima i desnima na političkoj sceni. Vlada je za vrijeme tzv. desne opcije preuzela vršiti pritisak da društvo prihvati vrednote poput »spolno odgovornoga ponašanja« i »rodne osviještenosti«, a za vrijeme tzv. lijeve evo imamo što imamo. Temeljno, ipak je riječ o sukobu dva svjetonazora pri čemu redukcionalistički, da bi mogao ostati vjeran sebi, ne može trpjeti judeokršćanski, dok judeokršćanski, da bi mogao ostati vjeran sebi, jednostavno mora trpjeti redukcionalistički. Štoviše, središnji i ključni zastupnici judeokršćanskoga svjetonazora, da bi ostali vjerni sebi, trebaju iskreno nastojati ljubiti zastupnike redukcionalizma.

No, o tome zašto sada ovakav pritisak, mogu govoriti samo kao građanka naše domovine i na osnovi podataka koje sam stekla zbog osobnoga zanimanja. Sada ću malo skrenuti na temu rodne ideologije, ali zbog toga što je zapravo ponovno riječ o svjetonazoru iz kojega izrasta seksologija. Doista, promicatelji »rodne osviještenosti« zapravo su naravni saveznici seksologa i, u konačnici, jedni bez drugih ne mogu. I da, pojam »rodne osviještenosti« ne odnosi se samo na to da tata može prati suđe a mama da može kopati kanale.

Koliko vidim naime iz javno dostupnih dokumenata, Vlada Republike Hrvatske preuzela je na sebe provesti smjernice Vijeća Europe o tomu da je nužno provesti promjene u svekolikom društvu, s posebnim naglaskom na nužnost dosljedne primjene u obrazovanju, da bi se stvorilo novo društvo, a popis je vrednota toga novog društva zapravo izvrnut i uvrnut popis vrednota judeokršćanskoga društva.

Koliko god to možda komu zvučalo kao teorija zavjere, ipak nije tako, čak se lijepo, crno na bijelo pojavljuje sintagma »novo društvo«. Riječ je dakle o pismeno izrečenome planu djelovanja Vlade Republike Hrvatske. Tu se nalazi i odgovor na insistiranje Aleksandra Štulhofera, Vinka Filipovića i Željka Jovanovića na, znanstvenički gledano, uistinu sablažnjiv popis naslova iz preporučene literature za nastavnike. Što se toga tiče, reći ću samo da se nadam kako će u nekome konačnome obliku popisa literature za nastavnike biti barem koji naslov zasnovan na teologiji tijela. Ponovo, čisto zbog razloga znanosti.

Završit ću s dva navoda koji na primjeru pojma »rodne osviještenosti« pokazuje da je u 4. modulu uistinu riječ ne samo o (redukcionalističkoj) znanosti, nego doista o (redukcionalistočkome) svjetonazoru. Prvi je navod: »Nastavnici/nastavnice trebaju shvatiti koncept rodno osviještene politike i naučiti kako ga provoditi u svojoj vlastitoj praksi poučavanja i u čitavoj školskoj zajednici. Potrebno ih je senzibilizirati za vrijednosti koje se podrazumijevaju u službenom i skrivenom programu, školskoj strukturi i kulturi, odlučivanju i vrijednostima koje škola promiče - i trebaju biti pripremljeni suprotstaviti se neravnopravnostima gdje god da na njih naiđu.« (Preporuka CM/Rec (2007) 13 Odbora ministara/ministrica državama članicama o rodno osviještenoj politici u obrazovanju, str. 34; dostupno na: www.ured-ravnopravnost.hr). Oprostite prevoditelju na nerazlikovanju vrijednosti od vrednota; naime na mjestima podebljanih riječi treba stajati: »vrednote« i »vrednotama«.

Ako prof. Štulhofer i ostale osobe, moram vjerovati, navodno dostatno stručnog povjerenstva, ne znaju što rade, vrlo dobro to znaju ministar Jovanović, kao i gosp. Filipović koji je sudjelovao u pregovorima po kojima je Vlada Republika Hrvatske preuzela milom ili silom svu djecu učiniti tzv. »spolno odgovornima« i »rodno osviještenima«. Naime: »Države bi trebale osigurati da rodno osviještena politika postane obveza, a ne opcija, i to kroz cijeli obrazovni sustav. To bi trebalo funkcionirati na svakoj razini, od politike do prakse...« (Rodno osviještena politika u obrazovanju. Preporuka CM/Rec (2007) 13 i Memorandum s objašnjenjima, str. 22). O mogućoj sudbini djece u sustavima obrazovanja toga tipa poučno govori potresna sudbina dječaka Pavlika Morozova i njegova oca, gdje je dječak vlastita oca predao sovjetskoj tajnoj policijskoj službi.

Više nije vrijeme ideologija nego istine

Treba li onda koplja jednostavno baciti u trnje i prepustiti se stihiji?

DR. VUKOJA - Ne! Naravno da ne. Javna je rasprava, kakva-takva, ipak počela. Nadajmo se da će u njoj biti i više glasova, filozofa, teologa, znanstvenika sa svih područja istraživanja, ljudi s dubokim iskustvom vjere i svakoga dobre volje koji ima čime pomoći.

Osim toga, otkada je kršćanskoga svjetonazora (s kojim počinje srednji vijek), pa onda i judeokršćanskoga svjetonazora (negdje od sredine srednjega vijeka), Europa je vidjela redukcionalizme gdje dolaze i odlaze. No, to nikako nije razlog za neki osjećaj nadmoći, jer u konačnici: do Boga je što judeokršćanski svjetonazor opstaje, a do nas što pada pod redukcionalizmom. Svi mi koji vjerujemo i znamo da je judeokršćanstvo zalog pravednijega društva, trebamo se preispitati kako to da smo se kao društvo našli tu gdje smo sada.

U svemu ovomu imam i jednu tihu konkretnu nadu, koju dijelim s određenim brojem kolega koji su i roditelji: da će Crkva shvatiti kako je već krajnji čas da zbog svoga poziva da služi Bogu i narodu ustraje izgraditi čvrstu i snažnu mrežu dječjih vrtića, osnovnih i srednjih škola te visokoobrazovnih institucija. I to utemeljenoj na nesebičnoj ljubavi u odgoju i najvišim kriterijima u znanosti. Jer nije više vrijeme ideologija, vrijeme je istine, a nje se, po onomu što nam govore najviši izdanci npr. neourologije ili fizike, uistinu nemamo zašto plašiti. Dapače!

Djecu će svakako netko odgajati i poučavati - pitanje je samo tko i za koga ili za što.

Zapisnici sa sjednica VK Neslanovac

Upravo je nevjerojatno što su sve ljudi u stanju činiti samo da bi izbjegli razmišljanje!

Thomas A. Edison